Podržava li Thomas Piketty inicijativu “Unija plaća”?

Desetgodina nakon financijske krize, hoćemo li u godini 2018. u Europividjeti veliki skok naprijed? Nekoliko čimbenika govori u prilog tomstajalištu, no ishod je daleko od izvjesnog.

Kriza 2008., koja je izazvala najoštriju globalnu recesiju od krize 1929., jasno je nastala u sve očitijim slabostima američkog sustava: prekomjernoj deregulaciji, eksploziji nejednakosti, zaduženosti najsiromašnijih. Podržana egalitarnijim i inkluzivnijim modelom razvoja, Europa je mogla iskoristiti priliku za promicanje boljeg sustava reguliranja globalnog kapitalizma. Međutim, nedostatak povjerenja između članica Europske unije, koje su ograničene strogim neumjesno primijenjenim pravilima, doveo ih je do poticanja daljnje recesije 2011.-2013. od koje se tek oporavljaju.


Dolazak Trumpa na vlast 2017. ukazuje na daljnje značajne nedostatke u američkom modelu. Ovo u Europi potiče potražnju, pogotovo zato što razvoj alternativnih modela (Kina, Rusija) nije ohrabrujuć, najblaže rečeno.


Kao odgovor na ova očekivanja, Europa će svejedno morati nadvladati brojne izazove. Za početak, opći izazov: globalno skretanje prema nejednakosti. Europa neće ohrabriti svoje građane objašnjavajući im da im je bolje nego ljudima u Sjedinjenim Državama ili u Brazilu. Nejednakost raste u svim zemljama, potiče je pogoršana fiskalna konkurentnost u korist najmobilnijih, a Europa nastavlja hraniti plamen. Rizika kulturnog izolacionizma i traženja žrtvenog jarca ćemo se uspješno riješiti samo ako uspijemo radničkim klasama i mlađim generacijama ponuditi pravu strategiju za smanjenje nejednakosti i ulaganje u budućnost.


Drugi izazov je podjela između Sjevera i Juga koja se dramatično produbila u eurozoni i koja je temeljena na proturječnim verzijama događaja. U Njemačkoj i u Francuskoj ljudi nastavljaju misliti da je EU pomogla Grcima budući da im je posuđivala novac po kamatnoj stopi koja je niža od stope koju bi morali platiti na financijskim tržištima, ali viša od stope koju je EU platila za posudbu na tim istim tržištima. U Grčkoj, verzija je poprilično drukčija: oni to vide kao veliki financijski profit. Istina je da je čišćenje nametnuto zemljama na jugu Europe, s dramatičnim secesionističkim posljedicama u Kataloniji, izravan ishod kratkovidnog franko-njemačkog egocentričnog gledišta.


Treći je izazov podjela između Istoka i Zapada. U Parizu, Berlinu ili Bruxellesu, ljudi ne mogu shvatiti nedostatak zahvalnosti od strane zemalja koje su se okoristile ogromnim javnim transferima. Ali u Varšavi ili u Pragu, događaji se poprilično drugačije tumače. Oni ističu da je stopa povrata na privatna ulaganja sa Zapada bila visoka te da je tok profita danas plaćenih vlasnicima poduzeća daleko veći od europskih transfera koji idu u drugom smjeru.


Zaista, ako promotrimo brojke, oni imaju snažan argument. Nakon pada komunizma, zapadni ulagači (pogotovo Nijemci) su postepeno postali vlasnici znatnog dijela kapitala bivših istočnoeuropskih zemalja. To iznosi otprilike četvrtinu ako uzmemo u obzir ukupnu zalihu fiksnog kapitala (uključujući nekretnine), te preko pola ako se ograničim na vlasništvo nad poduzećima (i više kad su u pitanju velika poduzeća). Istraživanje Filipa Novokmeta je pokazalo da iako nejednakost nije narasla jednako u istočnoj Europi kao u Rusiji ili Sjedinjenim Državama, to je jednostavno zato što se znatan dio većih prihoda iz istočnoeuropskog kapitala plaća u inozemstvu (što je nadalje slično onome što se dogodilo